| . | . |
Godinu dana hrvatskih narodnih običaja, Milovan Gavazzi, II priređeno izdanje, 1988.
Podrijetlo i smisao svetkovina: Kolman; Mandić, Znanje, 1961., Zagreb
• POKLADE
Među običajima prijelaznog doba između zime i proljeća, poznati su oni u doba Poklada.
Na selu je dobro znano i uobičajeno maskiranje sve od poslije Sv. Tri kralja - kada po shvaćanju u nekim krajevima već počinje pretpokladna sloboda. Po mnogim hrvatskim selima i danas je uobičajena maskerada kako pojedinaca, tako i čitavih grupa. Prvobitno značenje karnevalskih tradicija uglavnom je odbojno: sve to ima svrhu zastrašnu, odvratnu prema demonima, zlim silama, dusima koje treba odbiti, udaljiti njihovo djelovanje od ljudi, stoke, stanova i dr. (prerušavanje tj. promjena odjeće, njeno izvrtanje, sakrivanje ili mazanje lica ili stavljanje na lice kakve maske, pravljenje buke na različite načine).
Iz tog karnevalskog šarenila došla je i sama ličnost Karneval. To je figura od slame, dronjaka, zvana još krnjo (Dalmacija), pust (Istra i Primorje i slično). Uz njega su obično sudac, branitelj, krvnik, tužitelj - s primjerenim grotesknim maskama, koji ga prate i na nekom, tradicijom utvrđenom mjestu izvode dramatski prikaz - suđenje "zlotvoru". Kada je to završeno i osuda proglašena taj se karneval svečano utopi, objesi ili spaljuje. Ovaj običaj objašnjava se kao prikaz pobjede nad zimom, punom nevolja, oskudice utjelovljenom u toj osuđenoj i uništenoj figuri Karnevala.
Iz karnevala u Dubrovniku poznate su neke figure: čoroje, vila i turica, pa bembelj. Osim ovog posljednjeg nešto zagonetnijeg prvo troje su domaća lica mladića. Čoroje na sebi ima lisičje repove u ruci, cvijeće i zelenu grančicu, turica ima konjsku glavu i škljoca zubima, a vila u bijeloj odjeći sva u cvijeću - oni prikazuju zimom maskirane bogove odnosno njihov prijelaz iz sumorne zime u cvjetno mlado ljeto.
Članovi zakrabuljene družbe mogu biti zaodjenuti u kožuhe s izvrnutim runom, a katkada i osobitim maskama od takove kože, s nakaznim nosom, raljama, jezikom, rogovima, s toljagama, često s vrećicom pepela ili kakvim drugim smiješnim ili zastrašujućim priborom. A veća i manja brončana zvona na njima (najviše o pojasu straga obješena) ne smiju izostati ni u kojem slučaju. Od kraja do kraja ima u svemu tome dosta razlike. Nazivi ovih grupa i običaja regionalno su različiti: zvončari (kastavština), bušari i mačkare (Slavonija).
• JURJEVO
Jedno od glavnih proljetnih običaja je Jurjevo (23. travanj). Taj se dan u narodu shvaća vrlo često kao pravi početak proljeća i kao početak gospodarske godine. Jurjevo je vrlo stara tradicija osobito u sjevernim hrvatskim krajevima. Na taj se dan može vidjeti u nekim sjevernim selima dosta svijeta sa zelenom grančicom.
Poznati je običaj raširen na sjeverozapadu Hrvatske: pastiri ili gospodari neće propustiti da na Jurjevo ovjenčaju stoku (najradije rogatu) stavivši na glavu ili oko vrata vijenac što ga spletu od proljetnog bilja i cvijeća. Tako vjencima ukrašenu stoku dognaju kući i tada joj skidaju vijenac i bacaju na strehu. Vjeruju da se tim proljetnim biljem odgone vještice i napadi demonskih moći pa se tako stoka čuva od zla za čitavu iduću godinu.
Po zapadnoj Hrvatskoj posebno su značajni jurjevski ophodi jurjaša (jurjašica), đurđara, Đure, zelenog Jurja.
Glavni jurjaš zvan Juraj, u nekim krajevima hoda poklopljen košem spletenim za tu svrhu od svježih grančica ili ovijen njima oko tijela. Drugi ga vode, a on sam šuti i tek malo poskakuje. Od zelenila njegove maske koša dopušteno je otkinuti malo za odbijanje zlih duhova i povečanje rodnosti. Zeleni Juraj predstavnik je vegetacijskih sila nastanka života u prirodi, onaj koji objavljuje buđenje prirode u svim zelenim bojama proljeća. To znači da Juraj nastupa protiv mračnih protivničkih sila koje odgoni. Uz jurjevski ophod treba spomenuti pravljenje buke također u cilju obrane od demona i običaj da u ophodu svi nose svježe zelenilo i ostavljaju grančice ili ulomak u svakoj kući koja ih obdari. To će zelenilo zabosti netko od ukućana u polje, vrt, pukotinu doma, kokošje leglo, da se tim odvrate zle sile odnosno naspori rodnost.
Popjevaka što ih pjevaju pjevači u hodu ima različitih. Pjevaju se različite pjesme i pjevači dobivaju različite poklone. Trubi se golemim trubama načinjenim od kore. Po selu se ori: "Na krijes, na krijes!". Uz popjevke uvečer se pale krijesovi u Posavini i Hrvatskom Zagorju. Jurjevski su krijesovi zbog obrane od demona poveće lomače od drača, borovice, slame i sličnog oko kojih se skuplja u prvom redu mladež. Uz taj se krijes rado povodi i kolo, pjevaju se i popijevke neke sasvim osobite. Na primjer:
"Lepi Juro kres nalaže,
Levom rukom venčec vija,
Na Jurjevo na večer, na večer.
Levom rukom venčec vija,
Desnom rukom kres nalaže!"
Preko vatre i ovom prigodom mladež preskače s vjerovanjem, da će je to očuvati od bilo kakve groznice i bolesti čitave iduće godine.
Na Jurjevo su se isticala ljubavna gatanja iz luka i koprive, magije također za obranu stoke od uroka, vještica, demona i demonske zlobe. Zato se stoka udarala zelenom grančicom da im zla žena ne može oduzeti mlijeko. Na vrata i prozore stavljalo se koprivu i drugu zelen da brane prolaz zlim bićima.
• DUHOVI
Duhovi su jako važna svetkovina koja pada u nedjelju pedeset dana nakon Uskrsa. (između 10 svibnja i 13. lipnja).
Najveću pozornost privlači poznati izrazito duhovski običaj zvan kraljice, kraljevi, ljelje. Dobro je poznat na sjeveroistoku Hrvatske.
Kraljice ljelje idu po selu. Djevojke se počinju pripremati rano ujutro. Obuku se u najljepšu narodnu odjeću koja se sastoji od "reklje", košulje s jako širokim rukavima, marame izvezene zlatom oko njihovih vratova, suknja i svilenih pregača. Kraljevi su djevojke koje nose crne muške šešire ukrašene zlatnim novčićima, čapljinim ili paunovim perima, cvijećem, ogledalima i dugim šarenim trakama straga. Nose u rukama sablje ukrašene cvijećem i malom maramom oko njihovih ručki. Kraljice su mlade djevojke čiji šeširi su uljepšani trnjem i cvijećem ili nose vijence poput onih na vjenčanjima i ne nose sablje. One slijede kraljeve. U njihovoj pratnji su dva mladića koji nose košare za darove koje kraljice dobiju. Velika je čast biti kraljica.
Legenda kaže da su žene, nakon što su Turci zarobili njihove muževe i zaručnike, stavile na sebe svoje najljepše odjevne predmete i sa vilama za sijeno pokušale uplašiti osvajače nadajući se da će tako osloboditi svoje muškarce. Turci su prestravljeni pomislili da su ljelje duhovi i kada je car to čuo pozvao je ljelje na svoj dvor u Beču. Neki ljudi misle da je to samo legenda, neki da je priča nastala po povijesnom događaju, ali u sjećanju na taj događaj, običaj ljelje traje već stoljećima u selu Gorjani u Slavoniji. Četiri Kraljice i četiri Kralja oblače svoje jedinstvene narodne nošnje i privlače pozornost. Ljelje idu po selu, no jedino ulaze u kuće čija su vrata otvorena i pjevaju:
"Mi idemo ljeljo
Od dvora do dvora
Mi smo čuli ljeljo
Da tud ima ljeljo
Momče neženjeno"
Uđu kroz vrt, kraljevi i kraljice na početku kolone. Postave se tako da u dva reda gledaju nasuprot jedno drugoga. Dignu svoje sablje i prekriže ih tvoreći most. Kraljica i kralj prođu ispod mačeva i ostatak grupe ih slijedi u parovima. Dok to rade ujedno i pjevaju:
"Ajd prošeći kralju i kraljice ljeljo"
Kada se ova svečanost završi onda sastav tambura započinje svirati i svi krenu u sljedeću kuću gdje je kapija otvorena i ponove cijelu svečanost. Prije nego što izađu gazda im da novce ili hranu kao što su pečene kobase, torte itd.
• IVANJDAN
Ivanjdan (24. lipnja) je veliki godišnji blagdan u Hrvata. Glavni događaj tog dana paljenje je vatri ili ivanjskih krijesova koji se najčešće pale na humcima, brdima ili seoskim raskrižjima. Te se vatre sastoje od suha granja i korova, smrekovine i sličnog i pale se u manjim ili većim hrpama za razliku od uskršnjih vatri koje se grade u visoke poslagane hrpe u obliku obeliska.
Na ovaj dan, dok vatra gori, svako od mlađih skače preko vatre. Skače se u parovima, a gdje je bilo po više vatri na blizu, bilo je udešeno tako da se među njima moglo prolaziti. Prolazile su majke s malom djecom, s vjerom u očisnu moć krijesova.
Narodno je vjerovanje da te vatre služe odgonjenju svih zlih sila, vještica, demona, i svih nazloba. "Zlo" može imati i stvaran oblik, npr. navala skakavaca, gusjenica i sličnih prirodnih nametnika. U narodnoj svijesti živi vjerovanje da poljima neće štetiti zle sile sve dokle dopire sjaj i dim vatre.
Osim lomače krijesa o Ivanju palilo se baklje od hrasta i smrekovine. S takovim bakljama (oko Požege) išlo se krijesu u koji su se bacale baklje.
Krijesovi oko Ivanja imali su mitologijsko značenje - bila je to imitacija nebeske vatre, Sunca, kojemu se vatrom iskazivala radost i počast, ali i pomoć Suncu koje će početi slabiti pa mu je potrebno da ga krijesovi ojačaju i produže mu moć.
Uz Ivanjsku se vatru svira u tambure i veliku usnu harmoniku. Postoje posebne krijesne popjevke koje su namjenjene samo ovoj prilici:
"Lep nam Ivo kres nalaže,
Na Ivanjsko navečerje.
Oj, lado, lado, oj Ivo lado!"
Osim vatri o Ivanju postoje i drugi prigodni običaji u panonskom dijelu Hrvatske - ladarice. Krijesovalje ili "ladarice" ili "ivančice" bile su djevojčice koje su u grupi od četiri, a negdje i osam, obilazile selima ovjenčane vijencima cvijeća na glavi. Pred domovima ladarice pjevaju izvodeći jednostavno kolo, hvaleći gazdu i gazdaricu. Vjencima su se ovjenčavali i članovi ophoda za Ivandan. Vijali su se vijenci koje su djevojke - udavače bacale u tekuće vode i gatale po smjeru kamo im je vijenac doplivao da će se tamo udati.
"Plivaj, plivaj moj zeleni vijenče, dok doplivaš do Ivina dvora, ti upitaj lijepog Ive majku: je li Ivu sina oženila?"
Između vjerovanja o Ivandanu jedno je od najznačajnijih i dosta još živo: da Sunce na taj dan tri puta poskoči.
• SINJSKA ALKA
Sinjska alka osnovana je 1715. po tradiciji srednjovjekovnih turnira. Kao viteške igre Alka ima u sebi svu baštinu viteških igara. Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji sa zapovjednikom alaj-čaušem. Četu momaka tvore alkarski momci na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju i to od barjaktara, njegovih pratilaca i vojvodina pobočnika, momka - jednog momka koji vodi konja, jednog momka štitonoše, dva buzdovandžije, tri bubnjara i tri trubača. Svi alkari jašu na konjima, a momci i pratnja idu pješice. Prije svečane alke, alkari održavaju naporne vježbe u jahanju i gađanju kopljem. Dva posljednja pokusa uoči svečanog natjecanja zovu se Bara i Čoja.
Nakon završetka pregleda povorka se svrstava i kreće prvo pred Crkvu Gospe Sinjske, gdje se pokloni, a onda polazi prema trkalištu ovim redom: momci u dvoredu, na čelu, između dva prva momka ide arambaša, a na kraju, između dva zadnja momka, ide zamjenik arambašin; tri bubnjara u jednom redu, a iza njih tri trubača u drugom redu; barjaktar s barjakom Viteškog alkarskog društva u ruci u pratnji dvojice do šestorice pratilaca s isukanim sabljama, svi na konjima; štitonoša, držeći štit uspravno na prsima, između dvojice buzdovandžija; dva momka vodeći edeka, držeći ga svaki sa strane za uzdu, vojvodin pobočnik na konju s isukanom sabljom; vojvoda na konju; drugi alkari na konjima u dva reda držeći koplje u desnoj ruci uspravno; zadnji na konju jaše alaj-čauš držeći koplje u desnoj ruci uspravno. U takvu svečanom rasporedu i uza zvuke truba i bubnjeva alkarska povorka, prolazeći preko glavnog sinjskoga trga, pred crkvom Gospe Sinjske, spuštanjem kopalja pozdravlja svoju Nebesku Zaštitnicu gdje prima blagoslov.
Alkari gađaju kopljem dugačkim 290 do 300 cm u punom trku alku, tj. dva koncentrično postavljena kruga, od kojih vanjski ima promjer od 131,7 mm, a unutarnji od 35,1 mm. Obruči su međusobno povezani trima kracima koji idu od jednog obruča prema drugome i dijele prostor između na tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji obruč (srida) donosi tri boda, pogodak u gornji razdio donosi dva boda, a pogodak u jedan od ostala dva razdjela donosi jedan bod. Alkar u punome trku jašući po alkarsku, nogu duboko u stremenima i bez odizanja sa sedla, gađa kopljem u alku koja visi na sredini konopca što je rastegnut vodoravno između dva stupa zadjevena na okrajima trkališta. Alka je postavljena na visinu od 332 cm, računajući od njezine sredine do zemlje.
Alka je udaljena 160 m od Biljeg (starta) blizu Velikog mosta. Tko nakon treće trke skupi najviše bodova, proglašava se slavodobitnikom (pobjednikom).
• MOREŠKA - KORČULANSKA VITEŠKA IGRA
Moreška je romantični bojni ples s mačevima nastao u 12., 13. stoljeću na Mediteranu. Pretpostavlja se da je Moreška u Korčulu došla u 16. stoljeću iz Španjolske preko Italije i Dubrovnika. Naziv Moreška nastao je po Maurima - Moriskima, a u talijanskom bojni ples s Moriskima zove se Moresca. Prva Moreška izvedena je u Španjolskoj 1150. godine kao sjećanje na istjerivanje Maura.
Po svom sadržaju korčulanska Moreška borba je za djevojku, pa u tom smislu vuče korijene iz tradicionalnih priča i legendi. Moro, sin Crnog kralja, oteo je djevojku Bulu Bijelom kralju. Nakon kraće dramske radnje koja se odvija kroz dijalog između Mora i Bule, a kasnije Bijelog kralja, vojske obaju kraljeva se sučeljavaju. Nakon završetka dramskog dijela bojnom plesu prethodi izazov. Izazov je ples Mora - sina Crnog kralja, a u taj dio plesa se kasnije uključuju Crni i Bijeli kralj. Nakon završetka izazova konačno započinje bojni ples što se odvija kroz žustru borbu s mačevima.
| . | . |
